Vjerski život

Vjerske prilike u Istri od 16. do 18. stoljeća


Krajem srednjega i početkom novoga vijeka, Crkvu i vjerski život pratile su mnoge poteškoće i nevolje izazvane padom naobrazbe i discipline svećenstva, krutim organizacijskim formama, udaljavanjem od iskonskih kršćanskih ideala zbog svjetovnog djelovanja svećenstva. Da bi opstala i zaživjela, oslabljenoj katoličkoj crkvi slijedila je temeljita reforma. Pokret reformacije koji se pojavio na sjeveru Europe u drugom desetljeću 16. stoljeća, u Istri je imao odjeka između 1530. i 1560. godine.
Promicatelji reformacije suprotstavljali su se rimokatoličkoj crkvi i nedoličnom životu velikog dijela svećenstva. Zalagali su se za učenje prvotnog kršćanstva te za bogoslužje na narodnom jeziku. Ideje protestantizma u Istru su stigle s njemačkim trgovcima, ali i studentima s njemačkih i talijanskih sveučilišta, a najviše su vezane uz Labin, Vodnjan i Pulu (mletačka Istra) i kaštel Kožljak (austrijska Istra). Poznati istarski protestanti bili su fra Baldo Lupetina (1492./1493. – 1562.) i Matija Vlačić Ilirik (1520. – 1575.) iz Labina te Stjepan Konzul Istranin (1521. – 1568.) iz Starog Pazina. (Sl. 67.)
S druge pak strane, da bi se zaustavilo širenje protestantizma, a prije svega pristupilo obnovi moralnih vrijednosti u katoličkoj crkvi, sazvan je koncil u Tridentu (današnji grad Trento u Italiji), od 1545. do 1563. godine. Tu su postavljene smjernice za njezinu temeljitu obnovu. (Sl. 68.)
Da bi se provjerila primjena odluka Tridentskog koncila, u mletački dio Istre godine 1579. i 1580. upućen je veronski biskup Agostino Valier. On je kao apostolski vizitator za Dalmaciju i Istru obavio prvi temeljiti obilazak istarskih biskupija te Svetoj Stolici uputio izvještaj. Uz podatke koji se odnose na vjerska pitanja, tj. na organiziranost i funkcioniranje crkvene uprave, u Valierovu izvještaju donose se i podaci o, primjerice, broju stanovnika, etničkoj pripadnosti, svakodnevnim problemima, gospodarskim prilikama i slično.
Tako se npr. saznaje da je u vrijeme posjeta Puli biskupovao Matteo Barbabianca i da je postojalo najmanje 26 gradskih i 13 prigradskih crkava kojima su određene mjere za njihovo daljnje djelovanje. (Sl. 69.)
Veći pomaci na vjerskome planu nisu obilježili 17. stoljeće . U 18. pak stoljeću prilike su se u Istri postupno normalizirale, zahvaljujući prije svega demografskom prosperitetu i posljedično tome laganome gospodarskom oporavku. To je ujedno vrijeme kada i Crkva bilježi veće prihode, ali i vrijeme opravka mnogih gradova i sela općenito. Grade se (ili rekonstruiraju) npr. crkve u Rovinju (sv. Franjo i sv. Eufemija), Vodnjanu (sv. Blaž), Buzetu (Marijino uznesenje), Završju (Rođenje Blažene Djevice Marije), Umagu (Uznesenje Blažene Djevice Marije), Bujama (sv. Servol), Puli (pročelje župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije) i dr.
Pretkraj Mletačke Republike smanjivat će se privilegije Crkve, što će se nastaviti do drastičnih rezova koje je provela Francuska uprava u svojoj kratkotrajnoj vladavini ovim krajevima početkom 19. stoljeća (1805. – 1813.).

Crkveni redovi u Istri


Iznimno su važni nositelji crkvenog života i promicatelji vjere, u srednjemu i novom vijeku, bili mnogobrojni crkveni redovi koji su u Istri podigli samostane te živjeli u raznim redovničkim zajednicama. Među najranije treba ubrojiti benediktince čiji je red u 13. stoljeću počeo slabjeti, a na njihovo su mjesto počeli dolaziti novi redovi koji su bili manje opterećeni zemaljskim brigama, nisu željeli posjedovati imanja i bogatstvo, nego živjeti od rada i milostinje. Pavlini, franjevci, dominikanci, augustinci, serviti i ženske redovničke zajednice postali su stvarnost istarskoga vjerskog života. (Sl. 70.-71.) Templarski red i Ivanovci (hospitali) nisu imali većeg udjela na vjerski život istarskog novovjekovlja.
Najveći se dio samostana ugasio i prestao djelovati u razdoblju od 16. do 17. stoljeća, zbog nedostatnog broja redovnika, otuđenja od evanđeoskih zavjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti, njihova ukidanja od strane svjetovne, ali i crkvene vlasti.

Bratovštine


Bratovštine su svjetovne udruge vjernika grada i sela temeljene na načelu dobrovoljnosti, a u njima su svi članovi bili ravnopravni, bez obzira na staleške i sve druge razlike. Svaka je bratovština imala vlastiti statut koju je morao potvrditi lokalni biskup. Tim pravilnikom definirani su svetac zaštitnik, djelokrug djelovanja, inventar, pravila za pristup u bratovštinu, kao i pravila prilikom smrti bratima i slično. (Sl. 72.)
Često su se osnivale i povodom velikih nevolja: kužnih bolesti, ratova, požara, gladi, potresa i poplava, kada su za njihovo svladavanje bili potrebni napori mnogih. Godine 1741. na području Istre djelovale su 863 bratovštine, od čega 603 bratovštine u mletačkom dijelu i 260 na austrijskom. Zbog državnih interesa sustavno ih je počeo ukidati austrijski car Josip II. 1784. godine (osim one Presvetog sakramenta), a nastavio Napoleon 1807. i 1811. godine.

Pravoslavci i pisani tragovi ostalih vjeroispovijesti


Mletačka Republika opustošenu je istarsku zemlju nastojala naseliti življem iz drugih krajeva. Među novopridošlim stanovništvom, koje je uglavnom pristizalo iz Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Albanije te s grčkih otoka i priobalja, najveći je dio bio rimokatoličke vjeroispovijesti, ali bilo je i onih pravoslavne. U Puli je tijekom vremena grčkim doseljenicima dodijeljena crkva, koja je obnovljena za održavanje grkoistočnog obreda i tom prilikom posvećena novom titularu – sv. Nikoli. Kasnije, kada se 1657. godine u puljsku biskupiju doselilo više obitelji iz Crne Gore, kojima je dodijeljeno napušteno zemljište u Peroju, one su također odlazile u Pulu na liturgiju istočnog obreda, u crkvu sv. Nikole.
Manja naseljavanja stanovništva pravoslavne vjeroispovijesti zbivala se i na drugim istarskim područjima.
Osim pravoslavne, od nekatoličkih vjeroispovijesti, pisani izvori 17. i 18. st. spominju samo pojedince koji su pripadali onoj islamskoj i evangelističkoj.

Epigrafski spomenici i biskupski izvještaji


Dragocjena vrela za vjersku i društvenu povijest Pule i Istre u novome su vijeku epigrafski spomenici s imenima pulskih biskupa (Sl. 73.), kao i njihovi izvještaji koje su slali Svetoj Stolici s podacima o svećenicima, vjeri, hereticima, samostanima, crkvama, sjemeništima, ali i o općem stanju u gradu, moralu, jeziku, knjigama u bogoslužju, o materijalnom stanju stanovništva i dr.

D(eo) O(ptimo) M(aximo)
F(ranciscanvs) IOS(ephvs) M(aria) BOTTARI ORD(inis) MIN(orum)
S(ancti) FRANCISCI CON(ventvalium) EP(iscop)VS POLENS(is)
PALATIVM EP(iscopa)LE
TOTVM RESTAVRAVIT
AMPLIAVIT ET AD
MELIOREM FORMAM REDVXIT

Prijevod:
U ime Boga, najboljega, najvišeg
Franjevac Josip Marija Bottari, iz reda konventualaca Male braće sv. Franje,
čitavu biskupsku palaču
je obnovio,
proširio i u bolje stanje vratio.

Arheološki izvori kao prilog poznavanju vjerskog života


Kako u srednjemu, tako i u novome vijeku, Crkva je prožimala sve značajne događaje u životu pojedinca, obitelji i društva općenito. Vjerski obredi pratili su važna zbivanja (rođenja, sklapanja braka, blagdane i sl.) pa i kraj ovozemaljskog života.
Krajem srednjeg i početkom novoga vijeka, običaj pokapanja pokojnika unutar gradskih zidina postao je vrlo problematičan, posebice iz higijenskih razloga (npr. sahranjivanja u vrijeme haranja kuge, uslijed čega se gradovima širio nezdrav zrak). (Sl. 74.) Stoga su gradske vlasti nastojale premjestiti groblja izvan crkava i podalje od naseljenih mjesta (trebao je proći duži vremenski period da bi se ukopi vršili izvan gradskih zidina, kao što je slučaj s Pulom, gdje je tek 1846. godine otvoreno novo groblje na prigradskom brežuljku Monte Ghiro).
Osim prostora, pravila o načinu i ritualima pokapanja pokojnika bila su podvrgnuta mnogim mijenama. To se odnosilo na mjesto pokapanja, usmjerenost groba, neposredno polaganje tijela u grob, odnosno polaganja u lijes i mnoge druge pojedinosti. Posebna pažnja usmjerena je na namještanje pokojnikovih ruku u položaj molitve (lagano sklopljene na trbuhu u visini zdjelice), prekrižene preko trbuha ili prekrižene preko grudnoga koša. No, ruke su također mogle biti ispružene uz tijelo.
Srednjovjekovni običaj da se pokojnicima oblači posmrtna košulja ili da ga se zamata u posmrtnu plahtu, u novom vijeku se mijenja. Postupno se uvodi pokapanje u svjetovnoj odjeći.
Od 17. stoljeća nadalje, iako se susreću tragovi već u 14., 15. i 16. stoljeću, ustaljuje se običaj da se uz pokojnika prilažu manji nabožni predmeti (krunice, medaljice, raspelca, križići i privjesci relikvijari). Ti predmeti, koji su za života bili simbol vjere, zaštite i utjehe onima koji su ih nosili, obilježavali su vjersku pripadnost i na drugome svijetu. (Sl. 75.)
Krunice ili ružariji (rozariji i sl.), služila su (i služe) u iskazivanju pobožnosti blaženoj Djevici Mariji. Razvoj krunice, koji se na zapadnoeuropskom kršćanskom prostoru pojavljuje relativno kasno, negdje oko 11. do 12. stoljeća, prilično je složen. Isprva je imala 150 zrna kako bi molilo 150 molitava Gospodnjih (Očenaša). Po tome su krunice i dobile ime „paternosteri“ ili „očenaši“. Od 12. stoljeća počela se širiti i molitva Zdravomarija. Daljnjim razvojem, doživljava podjelu na tri jednaka dijela, s po 50 zrna, po čemu je u 13. stoljeću nazvan rosarium jer zamjenjuje vijenac od ruža Bogorodici u čast. Kasnije, sadržajnom i tipološkom evolucijom, broj zrna na krunici mogao je biti različit, od 5 do 150. Za izradu zrna isprva su se koristili lako dostupni, jednostavni materijali, kao što su kamen, žitarice, kost i drvo. Kasnije su se, ovisno o društvenom statusu, spolu i dobi krunice izrađivale od špage s običnim čvorovima ili, drvenim, koštanim, staklenim, ahatnim, jantarnim, koraljnim, srebrnim, zlatnim, bisernim i drugim zrnima. Često je krunica predstavljala vrstu osobnog nakita koji je pratio modu i običaje svoga vremena. Njihove su se radionice najčešće nalazile u blizini glavnih crkvi ili katedrala. (Sl. 76.-78.)
Uz uobičajena zrna, krunici su se često dodavala i ona posebnih oblika i simbolike kao što je oblik ljudske lubanje. Predstavlja memento mori (sjeti se smrti), s ciljem da se opomene čovjeka kako je smrtno biće i kako će jednoga dana umrijeti, tako da život treba živjeti na najbolji način. (Sl. 79.)
Zanimljiv je primjer zrno krunice s reljefnim ukrasom koji prikazuje školjku, “jakovljevu kapicu”. Možda hodočasnička oznaka koja je umetnuta u krunicu nakon hodočašća u svetište Sv. Jakova u Santiago de Composteli u Španjolskoj. (Sl. 80.)
U krunicu se mogao umetati i križ credo (vjerujem). Najčešće je izrađivan od drva i kosti, a počinje se upotrebljavati od 16. stoljeća. (Sl. 81.)
Medaljice su služile (i služe) za iskazivanje pobožnosti u svakodnevnome životu. Kult posjedovanja i nošenja medaljica proizlazi iz osobne potrebe za neprekidnom komunikacijom sa svetim likom s medaljice, koji je na taj način stalno prisutan i čuva onoga koji ih nosi (pričvršćivale su se na pelene djece, nosile oko vrata, stavljale uz pokojnika, ali bacale su se i u zemlju za vrijeme oranja, prije sjetve i sl.).
Riječ je o privjescima, često s natpisima, koji sadrže reljefne prikaze na objema stranama, a najčešće su to motivi s likovima Isusa, Bogorodice, svetaca, ukazanja (čudotvornih prikaza), čudotvornih predmeta (svetih slika ili skulptura) i hodočasničkih mjesta. Od hodočasničkih mjesta, prema nalazima, moguće je reći da su istarski vjernici najviše častili: Loreto i Sirolo (Italija), Rijeku – Trsat, Rijeku – crkvu sv. Vida, Mariju Bistricu u Hrvatskom zagorju, ali nađene su i one iz svetišta Maria Zell (Austrija), Einsiedeln (Švicarska), Oropa i Mondovi (Italija) (Sl. 82.-84.)
Medaljice su najčešće izrađivane od jeftinih, neplemenitih metala (bronce, bakra, aluminija i sl.), samo rijetko od srebra i zlata, a proizvođene su u samim hodočasničkim mjestima, u samostanima, kod samoukih seoskih izrađivača ili kovnicama Italije, Austrije, Češke i Njemačke. Najveći dio medaljica potječe iz 17. i 18. stoljeća,
Raspelca i križići simboli su vjere i pobožnosti. Dok raspela prikazuju križ s pribijenim Kristovim tijelom, križ, kao najrašireniji simbol kršćanstva, predstavlja spravu na kojoj je Krist bio mučen i na kojoj je umro.
Kao nabožni predmeti često se javljaju u privatnim kućama na zidu. U obliku privjeska vješani su na krunice, ili su se na uzici ili vrpci mogli vješati i oko vrata.
Raspela nešto većih dimenzija bili su dio ukopnih običaja i najvjerojatnije zbog velikih dimenzija nisu bili nošeni za života. Pokojnicima su se stavljali u ruke kao putokaz i znak prepoznavanja pri prelasku u drugi život. Nabavljani su na hodočašćima.
Raspelca i križići, izrađivani od metala (ili u kombinaciji s drvom), rijetko od kosti, datiraju u 17. i 18. stoljeće. (Sl. 85.-86.)
Medaljoni relikvijari ili moćnici privjesci i brevari (privjesci medaljoni), manje su poznati nabožni predmeti i rijedak nalaz u grobovima 17. i 18. stoljeća.
Medaljoni relikvijari ili moćnici privjesci izrađivani su u obliku ovalnih ili srcolikih kutijica s poklopcem koje su najvjerojatnije, kao što sam naziv sugerira, isprva služile za čuvanje moći (ostaci tijela Krista, Marije, svetaca i mučenika te predmeti u bliskoj vezi s njima). Primjerak iz Ližnjana sadržavao je molitveni tekst i manji broj nabožnih predmeta, ali i manji ulomak tkanine, možda relikvije (?). Medaljoni relikvijari nošeni su oko vrata kao privjesci ili unutar posebnih „vrećica“. (Sl. 87.)
Tzv. brevari (brevijar = crkvena knjiga s kratkim molitvenim tekstovima) sastojali su se od metalnog okvira, unutar kojeg su bila umetnuta dva stakla. Između stakala stavljali su se molitveni tekstovi i razne nabožne sličice ili samo sličice svetaca. (Sl. 88.)
Sl. 67. Matija Vlačić Ilirik.
Sl. 68. Vodnjan, crkva sv. Martina, na nadvratniku: ECCLESIA S. INQVISIT(IONIS) ISTRIAE (CRKVA ISTARSKE SVETE INKVIZICIJE).
Sl. 69. Pula (prema predlošku iz 16. stoljeća), kraj 18. st.
Sl. 70. Sv. Petar u Šumi. Pavlinski samostan.
Sl. 71. Pula. Crkva Gospe od Milosrđa. Prva polovica 15. st. Nekadašnji augustinski samostan.
Sl. 72. Procesijski znak bratovštine Gospe Karmelske, Svetvinčenat, župna crkva Uznesenja BDM. Polovica 18. st. (Venecija).
Sl. 73. Spomen-ploča pulskog biskupa Giuseppea Marie Bottarija (1695.-1729.).
Sl. 74. Pula. Crkva sv. Teodora. Grobnica.
Sl. 75. Nabožni predmeti – dio krunice, medaljice, križ, Korpus, raspelca (Pula, Poreč, Brkač). 17. do 18. st.
Sl. 76. Idejna rekonstrukcija krunice s križem “credo” i medaljicom, crtež.
Sl. 77. Zrna krunice, gagat i staklena pasta (Vodnjan). 17. do 18. st.
Sl. 78. Zrna krunica i križa „credo“ (Pula). 17. do 18. st.
Sl. 79. Memento mori ( Pula, c. sv. Teodora). Kraj 17. st.
Sl. 80. Zrno krunice “jakov­lje­va kapica” (Pula). Santiago de Compostela (?), 17. st.
Sl. 81. Križ „credo“, crtež (Pula, c. sv. Teodora). 17. st.
Sl. 82. Medaljice s prikazima Isusa Krista (Pula). 17. do 18. st.
Sl. 83. Medaljice s prikazima Bogorodice (Pula, Brkač, Vodnjan). 17. do 18. st.
Sl. 84. Medaljice iz hodočasničkih mjesta (Pula, Poreč, Marčana, Brkač). 17. do 18. st.
Sl. 85. Raspelca (Brkač, Marčana, Dvigrad, Poreč, Pula). 17. do 18. st.
Sl. 86. Križići (Pula, Poreč). 17. do 19. st.
Sl. 87. Medaljon-relikvijar (Ližnjan). 17. do 18. st.
Sl. 88. Stakleni dijelovi brevara (?) (Pula). 17. do 18. st.