Osnovne povjesne smjernice

Istarsko područje, posebice priobalje, još od 10. st. Mletačkoj Republici predstavljalo je važnu etapu i najsigurniji pomorski put prema Mediteranu i Levantu. Gradovi, težeći samostalnom razvitku i napretku i od straha vlasti akvilejskog patrijarha, počinju se predavati Republici Sv. Marka. Prvi koji je prisegnuo vjernost bio je Poreč 1267., Pula 1331. godine, a među posljednjima Labin 1420. i Buzet 1421. godine.
Mletačko-austrijska granica u Istri protezala se od rječice Gliniščice (Rosandra) između Trsta i Milja, do uvale Stupova – sjeverno od Plomina na istočnoj obali Istre. Šire pazinsko područje, istok poluotoka sjevernije od sela Zagorje kod Plomina, dio Ćićarije i šire područje Trsta bilo je pod vlašću Kuće Austrije (s upravnim središtem u Grazu) te raznih feudalnih i crkvenih posjeda. Ostali dio poluotoka bio je pod Mletačkom Republikom. (Sl. 1.)
Ova podjela Istarskog poluotoka zadržat će se, s manjim promjenama, do ukinuća Republike 1797. godine mirom u Campoformiju.
Razdoblje od 14. do 18. stoljeća obilježeno je velikim gospodarskim krizama koje su bile uvjetovane mnogim ratnim razaranjima, epidemijama kuge i malarije te sušnim godinama i dugim hladnim zimama. Slijedom toga mnoga su mjesta ostala pusta, što je izazvalo i demografsku krizu. O preciznijem broju stanovnika u mletačkoj i austrijskoj Istri dosta je teško govoriti jer nisu svi dijelovi Poluotoka bili podjednako zahvaćeni gore navedenim čimbenicima (npr. oko 1480. – 55.000 stanovnika, oko 1580. – 85.000 stanovnika, nakon Uskočkog rata od 1615. do 1617. i kuge 1631. – 40.000). Pred kraj Serenissime, godine 1780. Istra je imala oko 120.000 stanovnika.
Od 16. stoljeća uslijedila je kolonizacija istarskog područja, a u svrhu ponovnog oživljavanja ruralnih sredina. Došljacima je vlast dodjeljivala neobrađena zemljišta uz određene povlastice i uvjete. Novopridošlo stanovništvo dolazilo je iz raznih krajeva kao što su Dalmacija i otoci, Bosna, Hercegovina, Albanija, Crna Gora, Grčka i otoci, Furlanija, Karnija, Veneto, Bologna.
Crkvena podjela Poluotoka nije se podudarala s onom državnom. Istarsko je područje bilo podijeljeno između šest biskupija. Novigradska i koparska biskupija bile su u cijelosti na mletačkom posjedu, dok su se pulska, porečka, tršćanska i pićanska protezale dijelom na mletačkom, a dijelom na austrijskome.
Obalni gradovi, unatoč trgovačkoj i pomorskoj moći Serenissime nisu doživjeli veći prosperitet. Razdoblje određenog napretka smatra se, uz veće i manje uspone i padove, 15. i početak 16. stoljeća. Njihova uloga bila je prvenstveno ona usputnih luka za zaustavljanje, popravak, ukrcaj prirodnih resursa i poljoprivrednih proizvoda ili jednostavno, za čekanje povoljnih vremenskih uvjeta.
Pored toga već se u 16. stoljeću pomorski put postupno okreće prema Atlantiku, što dovodi do opadanja mletačke pomorske i trgovačke sile. Venecija, obuzeta vlastitim problemima sve će manje pažnje posvećivati perifernim područjima pa tako i istarskom prostoru.
Istra, a posebice Pula, prvu veću preobrazbu doživjet će tek sredinom 19. stoljeća.

Mletačko-austrijska granica u Istri


Problemi oko mletačko-austrijskog razgraničenja nisu urodili plodom niti osnivanjem mirovnih komisija izabranih u Wormsu 1521. i Tridentu (Trentu) 1535. godine. One su prepustile zajedničkom korištenju, tj. jednoj i drugoj strani polja, oranice, livade, šume, lokve, rječice. Ti nedefinirani, nepodijeljeni i sporni granični prostori (differentie) često su bili mjesta sukoba tijekom više stoljeća, o čemu su svjedočili izvještaji mletačkih povjerenika za granična pitanja.
Na području Istre pronađene su ploče (pribl. 50 x 50 cm), koje svjedoče o mletačko- austrijskoj graničnoj liniji polovicom 18. stoljeća (datirane su godinom 1755.). (Sl. 2.) Najvjerojatnije su bile postavljene na oblike većih dimenzija s pravokutnim tijelom, građenim od kamena, koji su predstavljali glavna međudržavna obilježja; s mletačke je strane bio lav, a s austrijske grb.

* * *


Austrijski dio Istre nije doživio bitne promjene na društvenom i institucionalnom planu od razdoblja srednjeg vijeka do 19. stoljeća. Sastojao se od niza sitnih posjeda, feudalnih i crkvenih dobara.
Mletački dio također je zadržao stari, uglavnom naslijeđeni, istarski srednjovjekovni komunalni sustav. To se područje dijelilo na:

Stanovništvo grada dijelilo se na plemiće i pučane. Na čelu gradova, kaštela i urbanih središta nižeg tipa stajali su načelnici („podestati“), tj. mletački plemići imenovani od Senata.
Samo je Pula imala kneza (lat. comes), kojeg je imenovalo Veliko vijeće i kojeg se postavljalo na razdoblje od jedne godine do 16 mjeseci. Posebne zadatke imali su nadzornici ili upravitelji („providuri“) koje je Venecija povremeno upućivala u ovu provinciju s posebnim zadacima. Pučani nisu imali udjela u vlasti, oni su se organizirali u bratovštine.

Znakovlje mletačke prisutnosti na području Istre


Simbol je i zaštitnik Mletačke Republike lav sv. Marka.
(Sl. 3.) Susreće se na svim područjima koja su se nalazila u njezinu sastavu.
Grbovima su se označavale nasljedne i trajne oznake pojedinca, obitelji, udruženja, političkih i crkvenih institucija. Njihova se prisutnost može pratiti od samoga početka mletačke vladavine pa gotovo do kraja 18. stoljeća. (Sl. 4.-7.)
Nalaz kamenog spomenika s natpisom […] MARICIS = s merigama (lat. maricus, marichus, mericus), potvrđuje postojanje nižih gradskih dužnosnika, tj. nadstojnika gradskih četvrti – meriga. Spominju ih i statuti istarskih gradova (Pula, Labin). (Sl. 8.)

Statuti i urbari


Istarski gradovi pod vlašću Mletačke Republike posjedovali su statute, zbirke raznih odredbi i propisa koje su određi­vale pravila ponašanja, ali i način rješavanja određenih slučajeva ili problema. (Sl. 9.) Za austrijski dio Istre karakteristični su urbari koji su nastali radi lakšeg upravljanja feudalnim posjedima i radi utvrđivanja njihovih prava, podavanja, obaveza i službi.
Sl. 1. Karta Istre s mletačko-aus­trij­skom granicom.
Sl. 2. Granične ploče s Ćićarije koje su označavale mletačko-austrij­sku granicu u Istri.
Sl. 3. Lav sv. Marka (Pula). Kraj 15. st. (?).
Sl. 4. Grb plemićke obitelji Salamon (Pula). 1507. ili 1519.
Sl. 5. Grb plemićke obitelji Bembo (Pula). 1664.
Sl. 6. Grb plemićke obitelji Venier (Pula). 1512. i 1667.
Sl. 7. Grb pulskog biskupa Giulia Saracena (Pula). 1640. do 1644.
Sl. 8. Natpis sa spomenom meriga (Pula). 14. do 15. st.
Sl. 9. Statut Pule, 1499. Fol. 7v i 8r. Državni arhiv u Pazinu, HR-DAPA-424. Zbirka statuta 14. – 16. st., 9.