Osnovne povjesne smjernice

Istarsko područje, posebice priobalje, još od 10. st. Mletačkoj Republici predstavljalo je važnu etapu i najsigurniji pomorski put prema Mediteranu i Levantu. Gradovi, težeći samostalnom razvitku i napretku i od straha vlasti akvilejskog patrijarha, počinju se predavati Republici Sv. Marka. Prvi koji je prisegnuo vjernost bio je Poreč 1267., Pula 1331. godine, a među posljednjima Labin 1420. i Buzet 1421. godine.
Mletačko-austrijska granica u Istri protezala se od rječice Gliniščice (Rosandra) između Trsta i Milja, do uvale Stupova – sjeverno od Plomina na istočnoj obali Istre. Šire pazinsko područje, istok poluotoka sjevernije od sela Zagorje kod Plomina, dio Ćićarije i šire područje Trsta bilo je pod vlašću Kuće Austrije (s upravnim središtem u Grazu) te raznih feudalnih i crkvenih posjeda. Ostali dio poluotoka bio je pod Mletačkom Republikom. (Sl. 1.)
Ova podjela Istarskog poluotoka zadržat će se, s manjim promjenama, do ukinuća Republike 1797. godine mirom u Campoformiju.
Razdoblje od 14. do 18. stoljeća obilježeno je velikim gospodarskim krizama koje su bile uvjetovane mnogim ratnim razaranjima, epidemijama kuge i malarije te sušnim godinama i dugim hladnim zimama. Slijedom toga mnoga su mjesta ostala pusta, što je izazvalo i demografsku krizu. O preciznijem broju stanovnika u mletačkoj i austrijskoj Istri dosta je teško govoriti jer nisu svi dijelovi Poluotoka bili podjednako zahvaćeni gore navedenim čimbenicima (npr. oko 1480. – 55.000 stanovnika, oko 1580. – 85.000 stanovnika, nakon Uskočkog rata od 1615. do 1617. i kuge 1631. – 40.000). Pred kraj Serenissime, godine 1780. Istra je imala oko 120.000 stanovnika.
Od 16. stoljeća uslijedila je kolonizacija istarskog područja, a u svrhu ponovnog oživljavanja ruralnih sredina. Došljacima je vlast dodjeljivala neobrađena zemljišta uz određene povlastice i uvjete. Novopridošlo stanovništvo dolazilo je iz raznih krajeva kao što su Dalmacija i otoci, Bosna, Hercegovina, Albanija, Crna Gora, Grčka i otoci, Furlanija, Karnija, Veneto, Bologna.
Crkvena podjela Poluotoka nije se podudarala s onom državnom. Istarsko je područje bilo podijeljeno između šest biskupija. Novigradska i koparska biskupija bile su u cijelosti na mletačkom posjedu, dok su se pulska, porečka, tršćanska i pićanska protezale dijelom na mletačkom, a dijelom na austrijskome.
Obalni gradovi, unatoč trgovačkoj i pomorskoj moći Serenissime nisu doživjeli veći prosperitet. Razdoblje određenog napretka smatra se, uz veće i manje uspone i padove, 15. i početak 16. stoljeća. Njihova uloga bila je prvenstveno ona usputnih luka za zaustavljanje, popravak, ukrcaj prirodnih resursa i poljoprivrednih proizvoda ili jednostavno, za čekanje povoljnih vremenskih uvjeta.
Pored toga već se u 16. stoljeću pomorski put postupno okreće prema Atlantiku, što dovodi do opadanja mletačke pomorske i trgovačke sile. Venecija, obuzeta vlastitim problemima sve će manje pažnje posvećivati perifernim područjima pa tako i istarskom prostoru.
Istra, a posebice Pula, prvu veću preobrazbu doživjet će tek sredinom 19. stoljeća.

Mletačko-austrijska granica u Istri

Problemi oko mletačko-austrijskog razgraničenja nisu urodili plodom niti osnivanjem mirovnih komisija izabranih u Wormsu 1521. i Tridentu (Trentu) 1535. godine. One su prepustile zajedničkom korištenju, tj. jednoj i drugoj strani polja, oranice, livade, šume, lokve, rječice. Ti nedefinirani, nepodijeljeni i sporni granični prostori (differentie) često su bili mjesta sukoba tijekom više stoljeća, o čemu su svjedočili izvještaji mletačkih povjerenika za granična pitanja.
Na području Istre pronađene su ploče (pribl. 50 x 50 cm), koje svjedoče o mletačko- austrijskoj graničnoj liniji polovicom 18. stoljeća (datirane su godinom 1755.). (Sl. 2.) Najvjerojatnije su bile postavljene na oblike većih dimenzija s pravokutnim tijelom, građenim od kamena, koji su predstavljali glavna međudržavna obilježja; s mletačke je strane bio lav, a s austrijske grb.

* * *

Austrijski dio Istre nije doživio bitne promjene na društvenom i institucionalnom planu od razdoblja srednjeg vijeka do 19. stoljeća. Sastojao se od niza sitnih posjeda, feudalnih i crkvenih dobara.
Mletački dio također je zadržao stari, uglavnom naslijeđeni, istarski srednjovjekovni komunalni sustav. To se područje dijelilo na:

• gradove (citta) s višim stupnjem municipalnog uređenja, koji su ujedno bili i biskupska sjedišta (Kopar – upravni centar, Novigrad, Poreč i Pula);


• mjesta gradskog tipa s ograničenim autonomijama – terre (Labin, Buje, Vodnjan, Izola, Muggia, Piran, Rovinj i Umag) i castelli (Plomin, Grožnjan, Motovun, Buzet, Oprtalj, Sv. Lovreč i Bale);


• sela (ville). Seosko je stanovništvo obrađivalo zemlju djelomično na osnovi ugovora o najmu, a djelomično na osnovi zakupa;


• feudalne posjede, koji su bili podložni gospodarima, plemićima (nobilima), odnosno njihovim upraviteljima.

Stanovništvo grada dijelilo se na plemiće i pučane. Na čelu gradova, kaštela i urbanih središta nižeg tipa stajali su načelnici („podestati“), tj. mletački plemići imenovani od Senata.
Samo je Pula imala kneza (lat. comes), kojeg je imenovalo Veliko vijeće i kojeg se postavljalo na razdoblje od jedne godine do 16 mjeseci. Posebne zadatke imali su nadzornici ili upravitelji („providuri“) koje je Venecija povremeno upućivala u ovu provinciju s posebnim zadacima. Pučani nisu imali udjela u vlasti, oni su se organizirali u bratovštine.

Znakovlje mletačke prisutnosti na području Istre

Simbol je i zaštitnik Mletačke Republike lav sv. Marka.
(Sl. 3.) Susreće se na svim područjima koja su se nalazila u njezinu sastavu.
Grbovima su se označavale nasljedne i trajne oznake pojedinca, obitelji, udruženja, političkih i crkvenih institucija. Njihova se prisutnost može pratiti od samoga početka mletačke vladavine pa gotovo do kraja 18. stoljeća. (Sl. 4.-7.)
Nalaz kamenog spomenika s natpisom […] MARICIS = s merigama (lat. maricus, marichus, mericus), potvrđuje postojanje nižih gradskih dužnosnika, tj. nadstojnika gradskih četvrti – meriga. Spominju ih i statuti istarskih gradova (Pula, Labin). (Sl. 8.)

Statuti i urbari

Istarski gradovi pod vlašću Mletačke Republike posjedovali su statute, zbirke raznih odredbi i propisa koje su određi­vale pravila ponašanja, ali i način rješavanja određenih slučajeva ili problema. (Sl. 9.) Za austrijski dio Istre karakteristični su urbari koji su nastali radi lakšeg upravljanja feudalnim posjedima i radi utvrđivanja njihovih prava, podavanja, obaveza i službi.