Odijevanje

Prikazi odjeće na arheološkoj materijalnoj građi od 15. do 16. stoljeća

Prikaz ljudskog lika na keramičkom posuđu mogao je vjerno predočiti osobu, posebice ako se radilo o članovima neke plemenitaške obitelji ili pak biti pojednostavljen. Bez obzira na pojednostavljen likovni izričaj i na takvim primjerima možemo pratiti izgled odjeće i frizure. (Sl. 41.)
Žensku odjeću iz druge polovice 15. i 16. stoljeća karakterizira duga haljina dubokog izreza. Uobičajeni su odvojeni rukavi koji su pričvršćivani kopčama, dugmadima, ušicama i kukicama te vrpcama za vezivanje. U modi je bila depilacija čela, a kosa je skupljana u punđu, a samo pokoji uvojak padao je iznad uha i na vrat. Mušku odjeću 15. i 16. stoljeća karakteriziraju kapa, ogrtač s krznom i uske pripijene hlače s tunikom. Šiške su uvijene prema unutra i pokrivaju čelo, a kosa pada do ramena.

Odijevanje u 17. i 18. stoljeću: arhivski izvori za grad Poreč

Pregled se temelji na proučenim arhivskim izvorima za grad Poreč, no rezultate je moguće primijeniti na druge gradove mletačke Istre, ponajprije zbog snažnih gospodarskih veza koje su imali s Venecijom. Iako je u Veneciji 17. stoljeća tekstilna proizvodnja bila u opadanju, postojala je sklonost praćenja modnih trendova koji su pristizali izravno iz Pariza i nudili se u trgovinama u obliku osmišljenom prema lokalnomu jednostavnijem ukusu i potrebama.
Istarski krojači u vještini krojenja i šivanja zaista nisu mogli parirati onima iz metropole pa su plemeniti građani nabavljali ekskluzivnije odjevne predmete u Veneciji. Drugo središte iz kojeg su se u Istru uvozile tkanine i platna bila je Furlanija. Osim toga, Istrani su se i u Trstu mogli izravno ili putem venecijanskih ili tršćanskih posrednika snabdjeti robom koja je pristizala primjerice sa sajma u Bolzanu.

Ženski i muški odjevni predmeti

Ženski su odjevni predmeti prednjačili po skupoći korištenih tkanina i uresima, no začudna je činjenica to što je i muška odjeća bila šivana u žarkim bojama, često ukrašena vezom i čipkama.
Nakon crne boje, po zastupljenosti kod obaju spolova, dolazi crvena boja, a nakon njih zlatna, bijela, plavoljubičasta (pavonazzo) i žuta. Osnovni su uzorci bili oni cvjetni (a fiori, fiorato) i geometrijski poput pruga (righe, rigato) ili riblje kosti (a spina pesce). Sirovine za izradu svih tekstila zastupljenih u Istri u razmatranom razdoblju možemo podijeliti na pet osnovnih vrsta: vuna, lan (Linum usitatissimum), konoplja (Canabis sativa), pamuk i svila. Rjeđe se spominju koža i krzno. (Sl. 42.)
Ženska garderoba sastojala se od pelerine (tabarin), gornje haljine (manto), korzeta (busto – corsetto – brazzarolo), prsnice (pettorina), haljine (vesta/veste/vestura), rukava (maneghe/sotto maneghe), kućne haljine (vestura da camera), suknje (carpetta/cotolo), pregače (traverse/traversini), koprene (zendal/cental/cendado/cenda) i rubaca (faziol).
Muška garderoba sastojala se od plašta (tabaro, ferariol), ogrtača (gabban, codegugno, zamberlucco/giambelucco), jakne (giupone / zipon / giuberlin /giubba / zupa, velada), prsluka (camisiola) i hlača (bragoni / braghesse /calzoni).
Djeca su se odijevala poput odraslih. Razlika je bila samo u dimenzijama te u jednostavnosti opremanja odjeće.

Obuća, galanterija i modni detalji

U 17. stoljeću u Veneciju dolazi moda visokih potpetica i kod muških cipela, koje su u 18. stojeću bile gotovo bez iznimke crne (od kože, brokata, samta i svile ukrašene zlatovezom).
Modni detalji koji predstavljaju nezaobilazan segment ženske i muške kulture odijevanja su muf (manizza), rukavice (guanti), lepeze (ventola), kape (bareta) i šeširi (bereton), kravata (cravatta) i ovratnik (collarina), vlasulje (peruca), remenje (centura, zenturin), torbe i torbice (borsetta) i suncobran (ombrella).

Ukrasno-uporabni predmeti

U kasnosrednjovjekovnome i novovjekovnom periodu prema arhivskim dokumentima ogrlice su najčešće bile od bisera, ali ima i onih od srebra i zlata. Narukvice, uvijek u paru, spominju se od druge polovice 16. stoljeća.
Dugmad su se učestalije počela upotrebljavati od početka 13. stoljeća. Uloga im je bila praktična i/ili dekorativna. Radila su se od različitih materijala - drva, metala, kosti, staklene paste ili tkanine. Uporaba dugmadi dovodi, pogotovo na ženskoj odjeći, do prijelaza između širokih linija do onih prijanjajućih. (Sl. 43.)
Ušice i kukice sastavni su dio kopčica koje se protežu tijekom dužega vremenskog perioda sve do današnjih dana. Kao sastavni dio ženske odjeće upotrebljavaju se od 15. stoljeća i povezuju se s pojavom steznika. (Sl. 44.)
Za vezivanje raznih dijelova odjeće ili obuće od 14. stoljeća učestalije su korištene vezice od kože ili tkanine koje su na krajevima završavale metalnom obujmicom. Uloga obujmica bila je za što lakše provlačenje vezice kao i sprečavanje krajeva da se habaju. Pojavljuju se do 18. stoljeća. (Sl. 45.)
Jednostavan tip kopče proteže se od 11. do 17. stoljeća. Od 14. stoljeća upotrebljavaju se kao dio konjske opreme ali mogle su biti sastavni dio odjeće i obuće. (Sl. 46.)
Slaba zastupljenost naušnica u arheološkim slojevima i povijesnim izvorima tumači se običajem nošenja vela i bogato ukrašenih pokrivala za glavu pri čemu naušnice nisu dolazile do izražaja, a što će se promijeniti s načinom češljanja krajem 15. stoljeća. (Sl. 47.)
U vrstu broša ubraja se nalaz od isprepletene žice s koje vise nanizana raznobojna zrna od staklene paste i lamela.
Istom tipu ukrasa od brončane žice sa staklenim i koraljnim perlicama možemo pribrojiti i nalaz dviju igala. Ukrasne igle služile su kao ukras, ali i za pričvršćivanje ženskih oglavlja ili dijelova odjeće. (Sl. 48.)
Na djelima slikarstva, pogotovo onih nastalih u renesansi, uočava se da su i muškarci i žene nosili prstenje, i to po nekoliko na ruci ili čak i na jednom prstu. (sl. 49.)
Najjednostavnijem tipu prstenja pripadaju vitice koje se radi jednostavne izrade protežu tijekom dužega vremenskog perioda, tj. od 9. stoljeća pa sve do današnjih dana. Najbrojniju skupinu predstavlja prstenje s krunom i umetkom od staklene paste koje se javlja u širokom vremenskom rasponu od 10. do 18. stoljeća, a tradicija proizlazi još iz antike. Staklena pasta jeftinija je varijanta imitacije dragog kamenja s kojom se započelo početkom 16. stoljeća kada su venecijanske radio­nice obradu stakla dovele do savršenstva.
Sačuvana su dva prstena jednostavnije izrade s urezanim Kristovim monogramom, koje je pripadalo svećenstvu koje je takvo prstenje moglo nositi. (Sl. 49.)