Kultura stanovanja

Stambena arhitektura

Temeljitija istraživanja i obrada stambene arhitekture Istarskog poluotoka gotičkoga, renesansnoga i baroknog doba još uvijek ne postoje. Mnogo više građevina sačuvano je u mletačkom dijelu Istre, dok se u austrijskom prepoznaju u ponekim arhitektonskim detaljima. Ovdje ćemo istaknuti samo pojedine primjere.
U Kandlerovoj ulici u Puli nasuprot kuće De Martini, nalazila se kuća obitelji Scampicchio, koja je porušena bombardiranjem 1944. godine. (Sl. 10.) Od navedene kuće sačuvani su pojedini arhitektonski dijelovi kvalitetne izrade: polukružni završeci prozora, kapitel, doprozornici, konzola klupice prozora, dijelovi lunete portala, kao i obiteljski grb.
Plemićka obitelj Scampicchio podrijetlom je iz Italije, a u srednjem vijeku doselila se u Rijeku odakle u 15. stoljeću dolazi u Istru, tj. Labin. Osim kuća u Labinu i Motovunu iz arhivskih dokumenata obitelji poznato je da su u 16. stoljeću posjedovali kuće i u Puli na Forumu.
Od zgrade nepoznate namjene ostali su sačuvani reljefi triju vrlina, unutar četverolisnih medaljona, koji su vidljivi na fasadi u ulici Sergijevaca. Rad su kipara Dominicusa i njegovih suradnika oko 1430. godine. (Sl. 11.)
Mnogobrojne kuće iz 15. stoljeća sačuvane su u Poreču, ali i u Vodnjanu. Lijep primjer miješanja gotičko-renesansnog stila jest kuća Salamon u Gračišću. Renesansni polukružni završetak prozora susrećemo u Poreču, Roču, Oprtlju, Žminju, Rovinju, Vodnjanu, Labinu, a oslikanu fasadu u Bujama. Izuzetak od skromnih renesansnih ostvarenja predstavlja planirani urbanistički sklop obitelji Morosini u Svetvinčentu, s trgom i povišenim bunarom, kaštelom, ložom, župnom crkvom sv. Marije i jednokatnicama s vanjskim stubištem, nastalih između 1485. i 1529. godine. Kaštel Soardo-Bembo u Balama, datiran oko 1527. godine, također je primjer lokalnog izričaja renesansnog poimanja arhitekture s transformacijama gotičkih oblika.

* * *

I u sljedećim, baroknim stoljećima stambena je arhitektura pod utjecajem Venecije i Veneta. Mnogobrojni su domaći kamenoklesari radili u Veneciji te su usvojena znanja prenosili pri gradnji na Istarskom poluotoku prilagođavajući ih lokalnim potrebama, ukusu i skromnim ekonomskim mogućnostima. Ponekad su dodavani samo pojedini detalji koji su upućivali na nova strujanja ili arhitektonski elementi poput otvora vrata i prozora, balkona, a na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće kovano željezo na balkonima, prozorima i lunetama portala. Najljepši primjeri baroknih kuća, ili arhitektonskih detalja, sačuvani su u Labinu, Poreču, Rovinju, Novigradu, Bujama, Vodnjanu, Buzetu.
Od polovice 18. stoljeća Istarski se poluotok preko ilegalnih trgovačkih veza povezuje s austrijskim Trstom i Rijekom što je rezultiralo, iako u manjoj mjeri, utjecajem srednjoeuropskog baroka. U Puli se ovi odjeci primjećuju na nekoliko kuća, a najljepši primjer je kuća nasuprot Katedrale s rijetkom košarastom kamenom ogradom balkona na drugom katu. (Sl. 12.)

Kašteli – feudalne rezidencijalne utvrde

O velikom broju nekadašnjih istarskih kaštela, tj. feudalnih rezidencijalnih utvrda carske ili mletačke vlasti danas znamo isključivo iz pisanih izvora; pojedini kašteli su revitalizirani, dio je ostao u ruševnu stanju, a tek na manjem broju izvedena su (ili su u tijeku) arheološka istraživanja i restauratorsko-konzervatorski zahvati. (Sl. 13.) Kao građevinske cjeline pretežito su smješteni na strateški istaknutim i teško dostupnim položajima, iako ih ima uklopljenih i u tkivo naselja, kao što su npr. kašteli u Svetvinčentu i Balama. Mogli su predstavljati vojno uporište i zbijeg za okolne mještane u slučaju opasnosti, središte feudalnog imanja te za povremeni boravak vlasnika. Način gradnje obrambenih zidina i kvadratnih kula u visinu trajao je do kraja 15. stoljeća, kada sve češćom uporabom vatrenog oružja postaje neučinkovit. Već od polovice 15. stoljeća bedemi postaju niži, deblji i širi, a donji dio zidina i kula (polukružnih, kružnih – rondele) je skošen.

Grijanje

Na priobalnom dijelu Istarskog poluotoka, zbog blage klime, zagrijavanje kuća bilo je dostatno otvorenim ognjištima – kaminima. Nalazili su se u dvoranama dominirajući prostorom, ali i u sobama, a njihov broj ovisio je o bogatstvu naručitelja. Bili su i važan dio oblikovanja prostora jer su se ukrašavali elementima karakterističnim za period nastanka.
Osim što su služila u pripremi hrane, izvor topline bila su i ognjišta s napom koja su se nalazila u kuhinjama. Često im je ognjište povišeno radi lakšeg korištenja pri kuhanju.
(Sl. 14.)
Zagrijavanje prostora kaljevim pećima, koje dugo zadržavaju toplinu i racionalnije je iskorištavaju, za razliku od kamina, razvilo se u kontinentalnoj Europi tijekom 14. stoljeća na prostoru alpskoga kulturnoga kruga. Smještale su se uza zid; oko njih su ponekad bile postavljene klupe za sjedenje ili spavanje, a mogle su biti ložene iz iste prostorije ili iz druge što je sprječavalo zadimljenost. Keramičke ploče koje su krasile kaljeve peći – pećnjaci – bile su bogato ukrašene biljnim, geometrijskim, heraldičkim uzorkom ili ljudskim i životinjskim likovima.
U arhivskim vrelima spominju se podaci o grijanju postelja običnih i siromašnih obitelji dvama načinima: supruga je prva odlazila u postelju da je zagrije ili se između plahte i pokrivača stavljao vrući kamen ili cigla. Za zagrijavanje postelje koristile su se i metalne posude s probušenim poklopcem i dugačkom ručkom, koje su bile punjene žeravicom.

Podovi

Podovi su bili obloženi nabijenom zemljom, drvom, kamenom, mramorom, keramikom ili kombinacijama materijala, a sve ovisno o bogatstvu naručitelja i namjeni prostora.
Uporaba keramičkih pločica bez premaza u popločavanju prostorija bila je sve do 13. stoljeća predodređena za sakralnu arhitekturu, a tek od 14. stoljeća dobit će široku uporabu i u kućanstvima. Ukrašavanje podova i zidova keramičkim glaziranim pločicama možemo pratiti od 14. stoljeća kada se proširilo s juga Španjolske. Na početku su se ukrašavale privatne kapele unutar crkava, a kasnije i ostali crkveni, svjetovni i javni objekti. Osim u Španjolskoj (Sl. 15), proizvodnja je bila razvijena i u Italiji, s tehnikama koje su bile svojstvene produkciji posuđa iz tog vremena.

Ključevi

Zaštita određenog prostora ili područja poznata je još od prapovijesti. Raznim načinima štitilo se ono što je bilo posebno važno. Danas prva asocijacija svakako pripada ključevima. Osim što su služili za zaključavanje i otključavanje vrata, prozora i namještaja, ključevi su mogli imati (i imaju) simboličku vrijednost. U prošlosti, najčešće su bili izrađivani od željeza i bronce, ali ima primjera i od plemenitih materijala. Određene stilske mijene pri ukrašavanju najviše su vidljive na glavi i vratu ključa, a ponekad i na nozi. (Sl. 16.)

Voda

Bunari i cisterne za vodu, kao važan elemet za opstanak i život pronalaze se u svakom gradu, naselju ili kaštelu. Nalazili su se u privatnim kućama, samostanima, na javnim površinama. Posebna pažnja posvećivana je grlima koja su mogla biti bogato skulptorski ukrašena i s grbom vlasnika, a velik je broj primjera diljem Istre. (Sl. 17.)
Cisterne, osim što su služile za sakupljanje kišnice, predstavljale su svojim dimenzijama i oblikom važan arhitektonski element trga i mjesto sakupljanja stanovnika. Ističu se one u Svetvinčentu (16. st.), Umagu (17. do 18. st.), Vižinadi (1782.) i Buzetu (1789.). U Puli je 1792. godine na mjestu crkve sv. Tome koja se nalazila s jugoistočne strane Katedrale sagrađena općinska cisterna, uklonjena 1927. godine. (Sl. 18.)

Higijena

Statuti pojedinih gradova propisivali su određene higijenske norme, tj. izgradnju i održavanje kanalizacijskog sustava, septičkih jama te odvod otpadnih voda. Za nepoštivanje ovih odredbi slijedile su novčane kazne. Kultura stanovanja, pogotovo u renesansi, uvjetovala je i izgradnju nužnika koji nije predstavljao zasebnu prostoriju, nego se mogao nalaziti u sobama (spavaonicama). Tip koji je sačuvan na istarskim kaštelima je tzv. konzolni nužnik čija prostorija strši izvan zidne mase. (Sl. 19.)
Noćne posude, glazirane s unutrašnje strane radi nepropusnosti, pojavljuju se od kraja 15., i traju do 20. stoljeća. (Sl. 20.) Mogle su se umetati u drvene sjedalice ili u škrinje, a njihova pojava zabilježena je u popisima imovine ili oporukama.
Za odvod otpadnih voda služile su glazirane keramičke cijevi, a oblik je ostao skoro nepromijenjen od kraja 12. do početka 20. stoljeća. (Sl. 21.) Mogle su biti postavljene tj. okomito ugrađene s vanjske strane zida i povezane s većom količinom žbuke ili se nalaziti u strukturi zida, a spajale su se s kanalizacijskim sistemom ispod ulica ili sa septičkom jamom.
Problem koji je pratio Pulu stoljećima utjecao je na zdravstvene prilike u gradu. Na predjelu jugoistočno od starogradske jezgre nalazi se Velo polje koje je od srednjeg vijeka bilo močvarno i predstavljalo je izvor zaraze. Stoga je grad neprekidno bio izložen malariji koja je imala dugoročne učinke na kvalitetu života, tj. nesposobnost za rad pa u konačnici i smrt. Očito je nečišćenje jarka na navedenom polju bilo uvjetovano i lovom jegulja u kanalu koje obitavaju u mulju. Godine 1776. donijeta je naredba o zatrpavanju močvare, koja je započela tek 1778. godine.