Gospodarske djelatnosti

Istarsko je područje za Mletačku Republiku bilo važan izvor raznih proizvoda. Među najznačajnije treba ubrojiti drvo koje je upotrebljavano za gradnju i ogrjev, zatim sol i kamena građa. Na Poluotoku je proizvođeno kvalitetno vino i ulje, uzgajana stoka, lovljena riba, proizvodio se vosak i med. Iz unutrašnjosti Istre pristizala je koža.

Istarske šume tijekom povijesti

O važnosti istarskih šuma tijekom povijesti, pogotovo onih hrastovih u mletačkom dijelu, čije je drvo upotrebljavano kao građevni materijal ili goriva tvar, govore nam razni propisi u kojima su se određivale mjere zaštita šuma, kao i nadzor nad njima. (Sl. 57.-58.) Poznati su popisi šuma i stabala u njima (katastik Fabia de Canala iz 1566. godine, Morosinijev popis iz 1775. – 1776. godine). U susjednoj Pazinskoj knežiji 1541. godine objavljen je Šumski red za Istru, Furlaniju i Kras.
Svakako je najznačajnija bila Motovunska šuma ili šuma Sv. Marka. Radi visoke kvalitete hrastovo je drvo korišteno isključivo za potrebe mletačkog Arsenala, za izgradnju trupova brodova i izravno je bilo pod Vijećem desetorice (Consiglio dei Dieci), tijelu vlasti tadašnje Mletačke Republike.
Osim Motovunske šume, među značajnijim za vrijeme mletačke, a kasnije i austrijske vladavine bile su i šuma Kontija na sjevernoj strani Limskog kanala, Vidorno između Sv. Lovreča i Baderne, Kornerija kod Grožnjana, Farne kod Kršeta (Buje), Ližnjemoro i Šijana kod Pule.
O značaju ovih šuma govori i činjenica da je njihov vanjski opseg bio označen graničnim oznakama.

Keramičarski radionički centri na Istarskom poluotoku

Od kraja 16. stoljeća i niži su slojevi stanovništva počeli kupovati keramičko glazirano posuđe koje je izrađivano postupkom dvostrukog pečenja. Radi zadovoljavanja sve većeg broja korisnika i ekonomske isplativosti, i u manjim su se mjestima počele otvarati radionice koje su proizvodile jeftinije inačice stolnoga i kuhinjskog posuđa. Danas o postojanju radionica na Istarskom poluotoku imamo nekoliko indikativnih, iako ne stopostotno sigurnih svjedočanstava. Riječ je o slučajno izronjenim nalazima u Sv. Ivanu Kornetskom kod Umaga (Sl. 59), na području uvale Valdibora i otoka Sv. Katarina kod Rovinja i s istraživanja u uvali Veštar, također kod Rovinja.
O mogućem postojanju radioničkih centara ukazuju pronađena karakteristična pomagala koja su služila u procesu proizvodnje: cilindrične posude u koje su se ulagali predmeti prije pečenja, trokraki podlošci koji su korišteni pri drugom pečenju, predmeti za odvajanje „polica“ kod slaganja cilindričnih posuda ili predmeta u peć. (Sl. 60) Također, pronađene su posude u kojima su pripremane staklaste smjese ili boje, deformirane posude nakon pečenja i poluproizvodi.

Proizvodnja šećera

Šećerna trska podrijetlom je s Dalekog Istoka, odakle je preko Indijskog poluotoka, Perzije i Mezopotamije, arapskim osvajanjima, trgovinom te željom za uzgojem egzotičnog bilja, stigla na područje Mediterana.
Proizvodnja šećera bila je dugotrajan i težak proces, što je i uvjetovalo visoku cijenu. Redoslijed radnji je uvijek bio isti, samo su postojale razlike u količini kuhanja dobivenog soka. Postupak dobivanja podrazumijevao je rezanje šećerne trske, čišćenje, pranje, mljevenje te kuhanje tekućine nekoliko puta (smanjila bi se i za tri četvrtine). Sirup je zatim lijevan u konične oblike čija je rupica bila zatvorena kučinom ili ostacima trske, a koji su stavljani u keramičke posude, ostavljani na prilagođenim postoljima da miruju do pedeset dana. Nakon što se smjesa prosušila pristupalo se rafiniranju, tj. kuhanju i premještanju sirupa u posude (konične) koje su zatvarane slojem vlažne gline koja bi curila kroz masu i uklanjala tamne pigmente, nakon čega bi se šećer kristalizirao i postajao bijel, uklanjao iz posuda i sušio. (Sl. 61.)
Tip grubo rafiniranog šećera, crne ili smeđe boje, bio je pogodan za dovršavanje procesa u određenim radionicama, najčešće raznih drogerija. Zbog visoke cijene, na početku je šećer upotrebljavan u medicinske i farmaceutske svrhe, a bogatiji su ga koristili kao slasticu ili u pripremi hrane i pića.

Proizvodnja soli

U prošlosti je sol bila jedan od najvažnijih predmeta trgovine i podloga blagostanju. Zbog „bijelog zlata“ vodili su se ratovi i stvarali važni trgovački putevi.
Pretpostavlja se da je na istarskom priobalju proizvođena još u vrijeme brojnih gradinskih naselja, a mnogi nazivi kao što su soline, saline, slanik ukazuju na postojanje solana koje su korištene u kontinuitetu od antike do novog vijeka. Od svih koje su se nalazile na području današnje hrvatske Istre nijedna nije ostala u funkciji niti je ostavila traga.
Prema pisanim izvorima, u južnom su dijelu Istre za mletačko gospodarstvo važne bile solane iz Pule i okolice. Sol se na području Pule ubirala na lokalitetu Burson (nepoznat položaj), gdje je u prvoj polovici 14. stoljeća proizvođena velika količina soli, kao i u pomerskom zaljevu, nedaleko od Pule, u Šćuzi (Schiusa di Pomer) gdje je proizvođena „crvena“ sol. „Crvena“ sol nije bila cijenjena i najčešće se davala stoci ili je korištena pri obradi i konzerviranju različitih proizvoda u domaćinstvu i obrtu. U nadležnosti Pule bile su i solane na Brijunima, koje se spominju već u 6. stoljeću, ali i kasnije, tijekom 15. i 16. stoljeća.
Postojanje solane zabilježeno je i u Pisku na Barbanštini, gdje je obitelj Loredan 1611. godine pokrenula njezinu izgradnju. Tu su majstori solari podigli dvanaest solnih polja (cavedina). Solana se zadnji put spominje 1615. godine.
(Sl. 62.)
Proizvodnja soli spominje se i u Sipru kod Umaga, kod Poreča, kod Vrsara te u Figaroli kod Rovinja.

Lov na tune

Izlov tune u gospodarskoj je povijesti ovoga kraja imao izuzetan značaj. Najstariji zapis o tunolovu, a ujedno i ribolovu na istočnoj obali Jadrana, spominje Pulu i datiran je 1382. godinom. Osim u pulskoj luci, lov na tune spominje se i u Rovinju i Poreču (Debeli rt).
Tunere koje su se u Puli zadržale sve do druge polovice 19. stoljeća dokazuju da je lov na tune bio uspješan. Izgradnjom arsenala 1856. godine i jačanjem ratne luke te zbog sve većega morskog prometa ova je djelatnost postupno nestala. (Sl. 63.)

Uzgoj riže

Krajem 18. stoljeća na feudalnom imanju obitelji Loredan u dolini Raše (od mlina Novi (?) na Raši do granice sa Sutivancem), pokrenuta je proizvodnja riže. Iz Venecije je stigla sjemenska riža i alat potreban za sjetvu. Zamisao o ljuštionici riže nije bila ostvarena pa je neoljuštena riža slana u Veneciju, odakle su je otpremali u ljuštionice. Da je proizvodnja bila zadovoljavajuća govori podatak kako se više godina sijalo i želo rižu te dovodilo stručnu radnu snagu sa sjevera Italije. Proizvodnja se najvjerojatnije ugasila s padom Mletačke Republike. (Sl. 64.)

Istarski kamen

Istarskim kamenom, kojeg odlikuje kompaktnost i jako niska poroznost, sagrađene su mnogobrojne građevine u Veneciji o čemu svjedoče i spomeni arhitekata poput Palladija, Sansovina i Scamozzija. Među najkvalitetniji kamen ubrajan je onaj kod Rovinja, Vrsara i onaj s južne strane Limskog kanala koji, osim kvalitete, imaju prednost blizine utovara i blizinu Venecije.

Rudarstvo

Na Labinštini je u 17. stoljeću iskorištavan rusi ugljen, koji je pronalažen na površini, a koji je radi smolastog oblika korišten pri impregnaciji donjeg dijela čamaca.
U 16. stoljeću su kraj Sovinjaka u blizini Buzeta, u dolini rijeke Mirne otvoreni prvi rudnici boksita na svijetu od kojeg je dobivan vitriol i alaun (stipsa).
Novija su istraživanja pokazala da ovi rudnici spadaju u najstariji rudarski iskop boksita, kao i njihov geološko-mineraloški opis. Proizvodnja je trajala do 1863. godine. (Sl. 65.)