Blagovanje

Prehrana

Prehrana stanovnika Istarskog poluotoka nije se razlikovala od prehrane stanovnika Mletačke Republike, tj. prvenstveno venetskoga (venecijanskog) područja. I nekoć su se uzgajale i koristile najvećim dijelom namirnice koje i danas uspijevaju i uzgajaju se na ovom podneblju (žito, ječam, pšenica, pir, raž, proso, sirak, zob, heljda). Plodno tlo i pogodna klima pogodovali su uzgoju maslina i vinove loze. Korištena je riba, kao i razne vrste životinja od kojih se dobivalo meso i mliječni proizvodi. Od svinje se dobivala mast, pršut, svinjski jezik, svježe posoljena slanina, a namirnice su se čuvale u škrinjama od jelovine.
U arhivskim vrelima 17. i 18. stoljeća, među ostalim, popisani su ražnjevi, gradele, tava za kestenje, pletene košarice za salatu i kruh, soljenke, razna sita. Voda je držana u vjedrima i keramičkim loncima.
Radili su se kruh, prepečenac, pogača, slatki kruh i zašećerena pletenica. Od povrća su prisutni: crveni grah, leća, slanutak, kelj, koromač (za maneštru), repa, artičoke. Korišten je med, a od voća je zastupljeno ono koje i danas uspijeva.
Pili su se kava, rakija, skupocjeno vino i likeri. Korišten je i šećer, i to bijeli, kandirani i fini. U trgovinama su se prodavali cimet, klinčići, papar, nož za sir i mjerice za maneštru.
Omiljenu hranu stanovnika Mletačke Republike predočava nam i keramičko posuđe. Vjerojatno je više služilo za promidžbu u gostionicama nego svakodnevnoj uporabi ili je pak predstavljalo suvenir posuđe. Među najzastupljenijim nazivima pojavljuju se ROSTO (pečenje), SOPE (mesna juha s umočenim kruhom), SALATA (salata), RISO (riža). (Sl. 22.)

Posuđe

Keramičko kuhinjsko posuđe

U odnosu na stolno posuđe, kuhinjsko je zastupljeno u manjoj količini. Ponekad je teško vremenski ga opredijeliti jer se pojedini oblici, gotovo nepromijenjeni, pojavljuju tijekom dužega vremenskog perioda. Posuđe je na ognjištu bilo okruženo žarom. Isto tako tip lonca-kotlića vješao se iznad vatre pomoću metalne ručke te je služio za kuhanje tekuće hrane ili zagrijavanje vode. Njegov razvitak možemo pratiti od 10. stoljeća, a u tradicijskoj kuhinji prisutan je i do prošlog stoljeća. (Sl. 23.)
Smatra se da su glazirani lonci s dvije ručke služili podgrijavanju ili spremanju već kuhane hrane. Postavljali su se u blizini žara na ognjište, a ručke su bile toliko udaljene da se nisu zagrijavale. (Sl. 24.)
Od kuhinjskog posuđa s glazurom proizvodile su se učestalo od 17. stoljeća i tave (s tri konične nožice ili s ravnim dnom) koje su služile za kuhanje krute hrane. Vrčevi su mogli poslužiti, oni manjih dimenzija, za posluživanje na stolu, a većih za polijevanje prilikom raznih kućanskih aktivnosti. (Sl. 25.) Razne zdjele su služile za čuvanje hrane.
Istarske nalaze najvećim dijelom smatramo uvozom iz nekog bližeg radioničkog centra s područja sjeverne Italije, tj. Veneta ili Emilije Romagne u širem vremenskom rasponu od 15. do kraja 18. stoljeća.

Keramičko stolno posuđe

Tijekom vremena možemo pratiti mijene u ukrašavanju keramičkog posuđa, koje u svakom razdoblju biva ukrašeno specifičnim, raznovrsnim motivima. Inspiracija je pronalažena u istočnjačkomu dekorativnom jeziku, u mnogobrojnim tkaninama za prekrivanje stolova i škrinja, metalnim orijentalnim predmetima, scenama iz Biblije, povijesti, mitologije, svakodnevnog života i dr.
Posuđe s prozirnom glazurom (žutosmeđom ili zelenom), bilo je neukrašeno ili ukrašeno oslikavanjem i/ili urezivanjem motiva. Najviše je uvoženo s područja Veneta, ali i Furlanije. (sl. 27.-29.). Stolno posuđe s neprozirnom glazurom (bijelom ili plavom) i oslikanim ukrasom – majolika – najvećim je dijelom uvoženo iz radionica s prostora Padske nizine od 14. stoljeća. (Sl. 30.-34.)
Od oblika učestalo su pronalažene zdjelice u kojima se moglo držati hranu, umake, začine ili su služile za piće. Nadalje, zastupljeni su vrčevi, tanjuri, zdjele, dok su čaše, soljenke, podmetači i dr. rijetki. (Sl. 27.)
Prilikom zaruka ili svadbe, od druge četvrtine 15. stoljeća, poklanjane su tzv. amatorije. Osobe se nalaze unutar zatvorenoga cvjetnog vrta, hortus conclusus, koji može simbolizirati vrt ljubavi i užitka. Prikazi životinja koji na simboličan način upućuju na vrline jesu: jelen – plemenitost roda, lane – blagost, krotkost, zec (kunić) – plodnost, pas – vjernost, konj – strast, plodnost, mladost, jednorog – čistoća i nevinost. (Sl. 28.)
Oko polovice 16. stoljeća u keramičarskoj proizvodnji dolazi do promjena. Ukras je minimalan, sažet, slikan brzim i osnovnim potezima kista. Jedan od najznačajnijih predstavnika proizvodnje svakako je Leonardo Bettisia zvan Don Pino, iz čije su radionice „izišli“ mnogobrojni servisi koji su krasili kredence poznatih vladara i obitelji poput De Medici (1568.) i drugih. (Sl. 33.)
Zabrana Kurana da se predmeti od plemenitog metala svakodnevno upotrebljavaju dovela je do izuma lustra (pigmenti na bazi metalnih soli), koji je na neki način oponašao skupocjene metalne proizvode. Proizvodnja je započela u Mezopotamiji, odakle se preko Egipta i sjeverne Afrike proširila i u Španjolsku. Najznačajniji proizvodni centri bili su Paterna i Manises u blizini Valencije. U dekoraciji se osjeća horror vacui; unutrašnja i vanjska strana posude u potpunosti su oslikane. (Sl. 35.)

* * *

Stakleno posuđe

Za razliku od keramičkog posuđa, stakleno je sačuvano u daleko manjem broju i ne pripada vrhunskim staklarskim djelima venecijansko-muranskih radionica koje su se svojom proizvodnjom od polovice 15. stoljeća nametnule i postale uzorom drugim europskim radionicama koje su ih oponašale. (Sl. 36.)
Najsačuvaniji oblici jesu čaše čije su stijenke ukrašene geometrijskim oblicima, a rađene su puhanjem u kalup koji je s unutrašnje strane bio reljefno obrađen.
Proizvodnja puhanjem u kalup, od druge polovice 14. stoljeća, skraćivala je vrijeme proizvodnje, cijenu proizvoda i dovela do preokreta u kvaliteti. Ranije su pojedini majstori svojim iskustvom i kreativnošću stvarali proizvod, a uporabom kalupa mogao se s manjim varijantama “beskonačno” proizvoditi određeni tip posude.
Od početka 16. stoljeća pojavljuje se tip čaše s nožicom i debljim stjenkama čaške. Najzanimljivije su one s nožicom ukrašenom lavljim glavama između rozeta s girlandama. Proizvodnja se povezuje s venecijanskim radionicama od početka 16. i tijekom 17. stoljeća, ali je imitirana i u drugim europskim radionicama. Iako su postojale stroge kazne, muranski majstori ipak su odlazili i u druge radionice te proiz­vodili predmete na venecijanski način – a la façon de Venice – koje je ponekad dosta teško razlikovati od onih nastalih u venecijanskima.
Zanimljiva je dvokonusna boca. Upotrebljavana je za piće u kućama i gostionicama ili kao apotekarska posuda. Iako podrijetlo nije u potpunosti razjašnjeno, ovaj tip boca učestalo se pojavljuje u Europi, pogotovo u Njemačkoj gdje je rađen od zelenkastog stakla od 14. pa sve do polovice 17. stoljeća. U Italiji su gotovo nepoznate.
Zdjelica, skoro u cijelosti sačuvana, ukrašena je reljefnim vertikalnim neprozirnim bijelim staklenim nitima koje su užarene aplicirane na gotov predmet. Način ukrašavanja karakteristika je muranskih radionica 16. stoljeća.

* * *

Sačuvani su okrugli dijelovi prozorskih stakala – okulusa. Ulagani su u armaturu (olovnu ili drvenu) prozorskog okvira ili vitrina. (Sl. 37.) Prozorska stakla, bezbojna, kolorirana ili oslikana (vitraji) na početku su se najviše nalazila na sakralnim i bogatijim profanim prostorima, a kasnije i na ostalim kućama te nisu samo služila osvjetljavanju, nego i boljem zagrijavanju prostora zatvaranjem otvora. U nekim zemljama, primjerice u Engleskoj i Francuskoj, smatrana su luksuzom pa su shodno tome na njih plaćani i nameti.

* * *

Manji ulomak zaobljenog vrha pripadao je ljevkastom obliku rasvjetnog tijela. Otvor je bio širi, a na tijelu je bio oštar prijelaz u konus radi pridržavanja lampe koja je umetana u metalni okvir što je visio sa stropa. (Sl. 38.)

Pribor za jelo

U opremi stola do 15. stoljeća, prema prikazima, uočavamo kako je istovremeno korišteno posuđe od keramike, stakla, drva i metala. I do polovice 16. stoljeća, na sredini stola, prekrivenim stolnjakom, mogli su se nalaziti zajednički veći tanjuri iz kojih su pojedinci uzimali hranu prstima ili pomoću noža te su je odlagali na kruh ispred sebe. Za začine su korištene manje posudice, a za pranje ruku posude s vodom i ubrusi. Uporaba vilica, žlica i osobnih tanjura je rijetka. (Sl. 39.)
Među najčešće arheološke nalaze svakako pripada nož, tj. njegov metalni dio, dok drška pretežno od drva nije sačuvana. Noževi, većih dimenzija, mogli su poslužiti u pripremi hrane, ali jednako tako i u lovu kao oružje, dok su oni manjih dimenzija služili kao pribor na stolu. (Sl. 40.)
Metalne žlice poznate su i u antici, a u slojevima sve do 15. i 16. stoljeća rijetko su zabilježene. Njihovo odsustvo tumači se da su tijekom srednjeg vijeka žlice bile od drva. Metalne se (brončane ili željezne, premazane slojem kositra) pojavljuju od 16. stoljeća. (Sl. 40.)
Uporaba vilica, najvjerojatnije poznatih i u antici, općenito se smatrala luksuzom te se rijetko pojavljuje prije 15. stoljeća. Do renesanse je najvjerojatnije služila za pridržavanje mesa prilikom rezanja i okretanja pri pečenju. Od 15. stoljeća pojavljuje se na stolovima bogatijih kao pribor za jelo, a od 19. stoljeća upotrebljavaju je i niži slojevi.